MAMIN ZMAJ (RECENZIJA)

AUTOR: Piret Jaaks

ILUSTRACIJE: Marju Tammik

PRIJEVOD: Boris Vidović

NAKLADNIK: Ibis Grafika

Jeste li se kad rasplakali uz slikovnicu? Meni se to u djetinjstvu događalo s "Djevojčicom sa šibicama". 

Iako sam onaj tip osobe koja često plače uz filmove, bila sam uvjerena da sam barem po pitanju slikovnica očvrsnula. Sve dok nisam pročitala slikovnicu "Mamin zmaj". 

Ne, ovo nije slikovnica koja će rastužiti vašu djecu, ali vjerujem da će dirnuti mnoge roditelje. 

Ovo je priča u kojoj djevojčica, koja je pripovjedačica ove priče, iznosi zanimljivu teoriju o tome kako se u njenoj mami skriva zmaj. Mama kaže da zmaj povremeno riga vatru. Taj zmaj su zapravo sva mamina loša raspoloženja, sve situacije u kojima mama plane i glasno viče. 

To se najčešće dešava kao posljedica dječje nespretnosti, nepažnje i malih dječjih nepodopština, kao što su:

• mrlje džema na podu i kauču
• proliveni kakao na krevetu
• proliveni sok po laptopu
• škarama napravljena rupica u maminoj novoj haljini
• crtanje po zidu...

Poznato? 

Kada pogledam ovaj popis "nepodopština" zapitam se - jesu li one stvarno vrijedne vikanja i ljutnje? 

Možda bi, kad sami primijetimo da djecu previše opominjemo ili čak i vičemo na njih, trebali napraviti popis razloga  zbog kojih želimo vikati na vlastito dijete. Pa onda stati, udahnuti i razmisliti na koji način možemo bolje postupiti.

Znam da nije to uvijek lako, znam da se povremeno nema vremena ni za udah, a kamoli za sastavljanje popisa. Ali ako želimo raditi na sebi, biti bolja verzija sebe, ako težimo biti što bolji roditelji možda si nekad trebamo dozvoliti vrijeme za taj udah. Meni je nekad stvarno potreban. 

Pritom ne mislim da djeci treba previše popuštati. Mišljenja sam da jasne granice trebaju postojati, da djeca trebaju znati što smiju, a što ne. Istovremeno, roditelji bi trebali biti "istraživači" koji će isprobati različite načina postavljanja granica, kako bi otkrili koje su metode i postupci najučinkovitiji za njihovo dijete.

Ja još istražujem...

Vratimo se na slikovnicu :) 

Nije ovo samo slikovnica o vikanju. Ovo je slikovnica o odgoju, o podizanju vlastitog djeteta na noge, o odrastanju. Pogotovo sam kraj slikovnice, koji je ključan, kojeg uz sav svoj trud još uvijek nisam uspjela pročitati bez da mi se oči napune suzama. Bilo da čitam sama ili da čitam Juri. 

Razmišljala sam trebam li u ovoj recenziji citirati te zadnje ključne rečenice, koje su za mene toliko emotivne, koje su možda i najveći razlog zaljubljivanja u ovu slikovnicu. 

Odlučila sam da ipak neću. Vjerujem da će svatko na svoj način doživjeti ovu slikovnicu i da je ipak, za potpuni doživljaj, treba pročitati od početka do kraja. 

Što se dobi tiče, po mojem mišljenju ova slikovnica je idealna za dob 5+, ali to ne znači da je neće moći čitati i mlađa djeca. Jura će uskoro 3 godine i zadnjih dana često me traži da je čitamo. Iako je u potpunosti ne razumije, zabavlja ga usporedba mamine ljutnje i zmaja. Ova slikovnica pomogla je da otvorimo tu temu - zašto je mama nekad ljuta, zašto mama ponekad viče, kako ga mama i tad neizmjerno puno voli, kako mama isto nekad nije zadovoljna kako reagira... 

Također, Jura uživa u promatranju ilustracija. 

Priznajem, meni se na prvu ilustracije uopće nisu svidjele. Ali, svakim čitanjem sve više su mi odgovarale, da bih na kraju zaključila kako sam se polako zaljubila u svaki djelić ove posebne slikovnice. Ne treba uvijek biti ljubav na prvi pogled, zar ne?! 

Ovo je slikovnica koja me na nekim stranicama najiskrenije nasmije, posebno kada u djevojčici prepoznajem svoje mališane i njihov način razmišljanja. A istovremeno, kad dođem do samog kraja, kao što ste već mogli i zaključiti, ona me raznježi i rasplače. Izazivanje i smijeha i suza zvuči kao prava umjetnost. Za mene to ova slikovnica i jest.